Monthly Archives: January 2020

Odgovor savjetnice za engleski jezik na moj prigovor

Odgovor savjetnice za engleski jezik na moj prigovor:

Poštovana kolegice Kirin, kolega Patekar i poštovani članovi Državnog povjerenstva,

 Htjela bih prvo istaknuti da se po službenim pitanjima nitko od nas nije dužan očitovati tijekom neradnih dana (vikenda) i bespotrebno stvarati ovoliku količinu stresa kojeg su nažalost neki od kolega jučer/prekjučer doživjeli!

 Drugo, kolega Patekar, unatoč činjenici da smo svi uspješno i dobro s Vama surađivali proteklih godina i da ste uvijek djelovali konstruktivno za dobrobit i unaprjeđenje struke i s poštovanjem se odnosili prema kolegama, moram priznati da ste me potpuno iznenadili Vašim javnim grubim istupima prema kolegama iz Povjerenstva a još me više čudi da očekujete očitovanje na Vaše prigovore unatoč činjenici da nije uopće jasno u kojem nam se svojstvu obraćate jer s provedbom natjecanja iz engleskoga jezika nemate apsolutno nikakve veze. Ukoliko i jeste imali nekakvih prijedloga/prigovora onda ste to mogli učiniti na jedan kulturan i pristojan način.

 I treće, kao savjetnica i moguće buduća tajnica idućih natjecanja u narednim školskim godinama, pozvala bih sve kolegice i kolege na civiliziranu i pristojnu komunikaciju gdje se sve može riješiti na korektan i miran način, bez javnih prozivki i skandala te remećenja mira i ugleda kolega koji u ovom Povjerenstvu rade već godinama! Idući puta kada krenete nekoga napadati ovako kako je to bio slučaj proteklih dana, zamolila bih vas da se zapitate da li time pridonosite ugledu struke i kolega ili suprotno od toga!

 S poštovanjem, 

 Jelena Zdrilić, prof.

savjetnica za engleski jezik

 image002Agencija za odgoj i obrazovanje

Education & Teacher Training Agency

 Trpimirova 6, 51000 Rijeka, Hrvatska (Croatia)

Tel.:        +385 (0) 51 320 384

Faks:      +385 (0) 51 335 182

Email:   jelena.zdrilic@azoo.hr

Web:      www.azoo.hr

Snimka zaslona:

Prigovor na test na školskoj razini natjecanja iz engleskoga jezika za učenike 8. razreda 2020.

Poštovane članice i poštovani članovi Državnoga povjerenstva za natjecanje iz engleskoga jezika 2020.,

na sljedećim stranicama iznosim svoj prigovor.

Vaše povjerenstvo ove godine ima 22 člana. Arhiva mrežnih stranica AZOO-a seže do 2014. godine, iz čega saznajemo da je predsjednica državnoga povjerenstva od tada do 2018. bila prof. Olga Granić, a posljednje dvije godine (2019. i 2020.) prof. Denis Plavetić. Drugi članovi više-manje ostaju isti kroz godine, a broj varira od 21 do 22. Razlog zašto spominjem prošle godine jest što već godinama u prosvjetnim krugovima slušam o nezadovoljstvu učitelja natjecanjem iz engleskoga jezika. Glavna zamjerka jest da su testovi neprimjereni u smislu da izvrsni, čak i nadareni, učenici na njima ne prolaze dobro, odnosno da su testovi napravljeni da učenicima pokažu kako jezik zapravo ne znaju. Poviješću natjecanja neću se više baviti, ali spomenut ću još da su 2009. kolegice Bakašun, Blažević i Marušić u časopisu Strani jezici objavile rad ‘Pitanje standardizacije nacionalnoga natjecanja iz engleskoga jezika‘ u kojemu ističu probleme koje su zatekle kada su počele djelovati kao članice državnoga povjerenstva, ali i daju smjernice za poboljšanja – koja se do danas nisu dogodila, a vezana su uz standardizaciju natjecanja, rangiranje natjecatelja i obuku ispitivača.

Kroz nekoliko točaka osvrnut ću se na ono što smatram ključnim problemima natjecanja iz engleskoga jezika, a temeljeno na testu za školsku razinu natjecanja za učenike 8. razreda 2020. godine.

1) Apsurdno, no javno nisu dostupni ni cilj ni opseg natjecanja (možda takav dokument ni ne postoji?). Drugim riječima, ne zna se zašto se natjecanje provodi ni što se njime očekuje postići, kao ni to koje vještine i znanja obuhvaća te što bi učenici na natjecanju trebali pokazati. Najbliže tomu, a i dalje jako daleko od opsega i cilja, jest zadana struktura testa – na školskoj razini ispituju se „čitanje s razumijevanjem“ i „uporaba jezika (gramatika i vokabular)“, na županijskoj „slušanje s razumijevanjem“, „čitanje s razumijevanjem“ i opet „uporaba jezika (gramatika i vokabular)“, a na državnoj je elementima sa županijske razine dodan i „sastavak“ te „usmeni ispit“, što pronalazimo u uputama o provedbi natjecanja.

Dakle, vraćajući se školskoj razini, opseg je valjda znanje gramatike i vokabulara te vještina čitanja. Ovdje podsjećam da se u poučavanju engleskoga jezika već 40 godina govori o komunikacijskome pristupu, a što se odnosi na uporabu jezika u komunikacijskome činu (bilo u govorenju, bilo u pisanju). Ono što se u testovima naziva „uporabom jezika“ nema veze s uporabom jezika u komunikacijskome činu, već se odnosi na klasične gramatičke zadatke i zadatke provjere vokabulara. Zaključujem da cilj natjecanja nije vidjeti koji učenici najbolje komuniciraju na engleskome jeziku, nego koji dobro barataju gramatikom i vokabularom. Godina je 2020., a komunikacijska kompetencija prvi je cilj učenja engleskoga jezika u svim europskim pa tako i hrvatskim kurikulumima, dokumentima, istraživanjima, smjernicama i sl., i to već 40 godina. Ali ne i za organizatore natjecanja iz engleskoga jezika.

2) Prema mojim saznanjima, a članovi državnoga povjerenstva mogu me opovrgnuti ako to nije istina, testove izrađuje jedna osoba. To znam jer me je prije nekoliko godina savjetnica za engleski jezik pozvala da budem taj član koji će izrađivati testove. Ponudu sam odbio. Osim tog jednog sastavljača, testove navodno pogledaju još dvije osobe: stručni recenzent (metodičar s fakulteta) te lektor. Nejasna je uloga ostalih članova,  a podsjećam da ih ima 22. Ne sumnjam da imaju obveze u radu povjerenstva, ali ne znam što je važnije od dobroga testa. Da zaključimo, testove izrađuje jedna osoba, za koju se 2020. godine pokazalo da nema apsolutno nikakve kompetencije za izradu testa. Da pročešljam prijašnje testove, moguće je da bi se moglo utvrditi isto, s obzirom na reakcije učitelja i nastavnika prijašnjih godina.

3) Test na školskoj razini za osnovne škole imao je devet pitanja, a u daljnjemu ću se dijelu teksta osvrnuti na većinu od njih.

3.1) U prvome se zadatku provjerava čitanje s razumijevanjem na temelju teksta preuzetoga s interneta, bez navođenja izvora, a pretpostavljam i bez dozvole. Postavljeno je šest tvrdnji za koje treba utvrditi jesu li točne ili netočne, od kojih najmanje jedna, posljednja, nema veze s učenikovim umijećem čitanja s razumijevanjem nego njegovim poznavanjem vokabulara (koje se ne ispituje tim zadatkom), odnosno da zna da pumpkin i squash navodno nisu sinonimi (a što nije razvidno iz teksta).

3.2) Treći zadatak temelji se na tekstu u kojemu se treba osvrnuti na svaki redak i napisati riječ koja je pogrešna u retku ili pak staviti kvačicu ako je sve točno. Tekst je, opet bez navođenja izvora, a vjerojatno i bez dozvole, preuzet s interneta i prilagođen. Uputa za zadatak nije dobro napisana. Prije svega, uputa navodi „For questions 1 – 6“, a zadatak nema pitanja (a to je slučaj i u svim drugim zadatcima na testu). Nadalje, nije jasno trebaju li natjecatelji tražiti samo riječ koja je viška ili i druge pogreške: „decide whether there are errors in the text … In some lines there is an extra word.“

3.3) Četvrti je zadatak tekst sa šest praznina koje treba dopuniti jednom od četiriju riječi koje su ponuđene za svaku česticu. Tekst je, opet, preuzet s interneta, bez navođenja izvora a vjerojatno i bez dozvole. Za prvu česticu upitna je netočnost ‘tourist place’, što je sintagma koja se može naći u engleskome jeziku izvornih govornika. Druga čestica nudi nonsens rješenja, odnosno riječi koje u engleskome jeziku ne postoje, poput ‘bylooked’, a poznato je da se kao distraktori ne koriste nepostojeće riječi. U četvrtoj čestici sporna je netočnost sintagme ‘main events’ koja je zapravo apsolutno gramatički i semantički točna. I u šestoj čestici može se priznati ‘in his memory’ jednako kao i traženi ‘in his honour’. Za petu česticu distraktori nisu dobri jer su prelagani. Četvrti je zadatak dakle gotovo u cijelosti loše napravljen.

3.4) Peti je zadatak u potpunosti preuzet, bez navođenja izvora, sa stranice s vježbama za polaganje testa FCE, a koji označava razinu B2 prema ZEROJ-u. Prvo da se osvrnem na plagiranje. Na izvornim stranicama zadatka u Terms of Use nalazimo sljedeće: „The practice tests and other material on this web site are designed to be freely used in an online environment only. You are not permitted to download any practice material or republish it in any other form or on any other web site. All practice material, test questions and software is protected by international copyright law.“ Intelektualno vlasništvo u Hrvatskoj štiti niz hrvatskih i međunarodnih zakona pa ih neću ovdje navoditi, ali je iz navedenoga jasno da je riječ o neovlašteno preuzetome materijalu gdje ni navođenje izvora ne bi pomoglo jer jednostavno vlasnik prava ne dopušta reprodukciju zadatka. Isto vrijedi i za tekstove preuzete s Atlas Obscura u 1., 4. i 7. zadatku.

Drugi problem 5. zadatka jest njegova razina B2. Naime, prema Nastavnome planu i programu za osnovnu školu (2006), a prema kojem su se obrazovali učenici 8. razreda za koje je test sastavljen, očekivana razina na kraju osam godina učenja engleskoga jezika jest A2. Zanima me tko je, kada i kako odredio razinu koju trebaju imati natjecatelji; u ovome je slučaju jasno da se očekuje da se učenik nalazi na dvije razine više od one za koju ga školovanje priprema. Zaključujem da Povjerenstvo smatra da natjecateljima kroz natjecanje treba pokazati da ne znaju ono što ni ne trebaju znati, što je pedagoški neutemeljena praksa.

3.5) U šestome zadatku od učenika se traži da uz ponuđene definicije napišu traženu riječ s određenim brojem slova. Sporna je šesta definicija jer se prihvaća samo odgovor ‘cutlery’. Kao što članovi Povjerenstva vjerojatno znaju, neki govornici to nazivaju ‘silverware’, što je češće u američkome engleskome. Što ako je učenik, koji je više izložen američkoj inačici engleskoga jezika, jedino znao za tu inačicu? Gdje je mogao upisati svoj odgovor kad ‘cutlery’ ima sedam slova a ‘silverware’ deset? Znači li to da on ne zna što je ‘knives, forks, and spoons used for eating’ jer ne zna inačicu koju preferira autor(ica) testa?

3.6) Tekst za sedmi zadatak preuzet je iz istoga izvora kao i tekstovi za 1. i 4. zadatak, bez navođenja izvora a vjerojatno i bez dozvole. Od učenika se očekuje da nadopune šest praznina u tekstu jednom riječju. Sporna je šesta čestica u koje se priznaju rješenja ‘book’, ‘buy’ i ‘purchase’ ali ne i čest glagol ‘get’ ili rjeđi ‘obtain’, ‘acquire’ i sl. koji bi također mogli biti upotrjebljeni.

3.7) Osmi zadatak sastoji se od šest rečenica koje treba nadopuniti glagolima ‘do’ i ‘make’ u primjerenim oblicima. Sporna je druga rečenica u kojoj se kao kolokat riječi ‘assignment’ priznaje samo ‘do’ u obliku ‘did’, dok u engleskome jeziku s riječju ‘assignment’ kolokira i glagol ‘make’, odnosno ovdje bi to bilo ‘made’.

3.8) Deveti je zadatak naslovljen ‘Culture and Civilisation’, što smatram pogrešnim jer zadatak kroz šest rečenica zapravo testira učenikovo činjenično znanje povijesti i geografije. Usto, cijeli je zadatak o Londonu, a jasno je da engleski jezik nadilazi London i Ujedinjeno Kraljevstvo. Napominjem i da većinu traženih informacija ne bi znali ni sami građani Londona. Takav pristup poimanju kulture, odnosno međukulturne kompetencije, izuzetno je površan i pedagoški i glotodidaktički neprimjeren, a prije svega i znanstveno neutemeljen. Podsjetit ću ovdje autora/autoricu što Nastavni plan i program za osnovne škole (2006), a koji je još uvijek relevantan za učenike 8. razreda, kaže o ciljevima i zadaćama u nastavi stranoga jezika, a vezano uz kulturu:

„Odgojni ciljevi i zadaće u nastavi stranoga jezika znače sustavno senzibiliziranje i motiviranje učenika za razvijanje tolerancije i empatije prema drugomu i drugačijem, tj. razvijanje razumijevanja strane kulture pridonoseći istodobno i boljem razumijevanju vlastite kulture. Dakle, na svakoj razini učenike treba upoznavati s kulturom i civilizacijom zemalja jezika cilja u korelaciji s vlastitom zemljom” (str. 80).

Svesti osam godina školovanja a potom i kulturu jezika velikoga poput engleskoga na šest pitanja o Londonu u suprotnosti je sa svim smjernicama o poučavanju i vrednovanju kulture u nastavi engleskoga jezika u posljednjih dvadesetak godina. Ovakav je zadatak uvreda brojnim učiteljicama i učiteljima koji ulažu puno truda kako bi u učenika razvili ljubav prema engleskome jeziku i naučili ih tome jeziku što bolje; osim toga, ovaj zadatak ponižava izvrsne i motivirane učenike i šalje im poruku da ne znaju engleski ako ne znaju trivijalne podatke o Londonu.

Razmatrao sam da priložim izvore kojima bih mogao pomoći autoru/autorici testa, ali očigledno i ostalim članovima Povjerenstva, da shvate ozbiljnost propusta u pogledu znanstvene, dokimološke i pedagoške neutemeljenosti zadataka na testu, no shvatio sam da bih morao priložiti svu literaturu napisanu o učenju, poučavanju i vrednovanju engleskoga jezika u posljednjih 40 godina. Toliko se dugo, naime, govori o razvijanju komunikacijske kompetencije. Zaokružit ću stoga ovaj dio prigovara citatom iz još uvijek važećega Nastavnoga plana i programa za osnovnu školu (2006), pa članovi Povjerenstva mogu procijeniti koliko je test usklađen s njim:

„Cilj je suvremene nastave stranih jezika usmena i pisana komunikacijska kompetencija na stranome jeziku proširena elementima sociokulturne, interkulturalne te čitalačke/književne kompetencije. Istodobno, u skladu s potrebama društva nastava stranih jezika, osim jezičnih, mora nužno razvijati i vještine komuniciranja, timskoga rada te osposobljavati učenika za rješavanje problema” (str. 79).

Na temelju činjenice da je velik dio testa plagiran te da su gotovo svi zadatci loše napravljeni i/ili priznaju ograničena rješenja, tražim da se poništi školsko natjecanje iz engleskoga jezika za učenike 8. razreda te da članovi Državnoga povjerenstva a) pod hitno donesu mjere kojima će se spriječiti da se ovakav skandal ponovi, b) potpuno redizajniraju koncept natjecanja kako bi natjecateljima i njihovim mentorima jasno komunicirali cilj i opseg natjecanja kako bi se mogli za njega uspješno pripremati te koncept natjecanja usklade s onime što znamo o učenju, poučavanju i vrednovanju engleskoga jezika iz istraživanja provedenih proteklih 40 godina, i konačno c) reorganiziraju ustroj povjerenstva kako bi više njegovih trenutnih članova aktivno sudjelovalo u osmišljavanju i provedbi natjecanja.

Na samome kraju, izražavam žaljenje zbog nastale situacije jer osobno poznajem nekoliko članova povjerenstva i upoznat sam s njihovom stručnošću i znam da ovakav test nikada ne bi pustili u javnost; no, i to pitanje individualne i kolektivne odgovornosti Povjerenstvo ubrzo mora razriješiti jer na popisu je 22 imena i prezimena, a javnost ne zna tko je autor/ica, recenzent/ica i lektor/ica testa te tko sve sudjeluje u kontroli kvalitete.

U Rijeci 26. siječnja 2020.

S poštovanjem,

dr. sc. Jakob Patekar, znan. sur.

How NOT to teach culture and test intercultural competence

 

 

 

 

 

 

 

 

The year is 2020, and in the picture above you see a task in the national competition in English, in Croatia. The competition is held annually at three stages – school, county, and national. Those who rank high at the first level go to the next level and if they score well there they get invited to the national level. The competition is held for students in grade 8 of elementary school (age 14) and grades 2 and 4 in high school (ages 16 and 18). Students who rank high at the national level for the elementary school competition get extra points for enrolling into high school and those in high school get points for enrolling into university. So, we could call it a high-stakes test.

The school-level test consists of the usual reading comprehension tasks and use of language tasks (of which the task above is considered a part). The county-level test has also a listening task, and the national-level test has a writing and a speaking task. 

The task above is from the elementary school test at the school level. What issues do I have with the task? (The whole test is a disaster, but I’ll just talk about this one task.)

1) After eight years of schooling, students’ intercultural competence is tested by a task that requires them to reproduce geographical and historical facts – and if that wasn’t bad enough, all six questions are about London. So, the message the student gets is – if you don’t know trivia about London, you’re not good at communicating in English. Not to mention that few actual residents of London would know the right answers to those questions.

2) English = United Kingdom. In Croatia, there are still teachers who will tell you that the ‘right’ version of English is British English and that it is this variety that our students should learn. Why? Because. This, of course, makes no sense if we look at the numbers. English is a first or an official language in a number of countries beyond the usual suspects (UK, US, Canada, and Australia), for example, the Philippines, Nigeria, Malta, India…, and there are three times more non-native than native speakers. So, no, teaching students about the cultures of the English-speaking world cannot come down to British culture alone, which is often the case in textbooks used in Croatia, where culture is understood as the sights of London, New York, and – if you’re lucky – a random Australian or Canadian location. And that’s what the textbooks covering a period of eight years of mandatory education revolve around. Culture coverage doesn’t get much better in high school.

3) Even if in some parallel universe you need to teach students only about British culture, intercultural competence is not about reproducing factual knowledge – it’s about using the language in a communicative act. Look at the task again. Where is communication in that? Or, if you don’t think this could be turned into a performance-based task, then let’s turn it into a critical thinking task and have students answer questions like ‘What did the lives of the natives look like after their countries were colonized by the British Empire?’, or an easier, factual one, ‘In which museum in London can you find the artifacts stolen from indigenous peoples during colonization?’

4) What is the washback effect of a task like this on the national competition? What will the teachers focus on in their classes to better prepare students for the next year’s competition? They will focus on memorizing trivia instead of developing (intercultural) communicative competence.

To sum up, having a task like this on a test in 2020 is unacceptable. We’ve been talking about communicative competence for forty years, English has grown immensely beyond its country of origin, in open society cultures intertwine and blend, and we have teachers testing students’ intercultural competence after eight years of schooling by asking them to reproduce facts about London. This is not what English language teaching is about.

Selected references:
Byram, M. (2008). From Foreign Language Education to Education for Intercultural Citizenship. Multilingual Matters.
Jandt, F. (2009). Intercultural Communication: Identities in a Global Community. Sage Publications.
Kramsch, C. (1993). Context and Culture in Language Teaching. Cambridge University Press.
Kukljanov, I.E. (2005). Principles of Intercultural Communication. Allyn and Bacon.
Moran, P. (2001). Teaching Culture: Perspectives in Practice. Heinle & Heinle.